Mrs M.

Dobrodošli na moj blog

20.09.2017.

3.

E, ovo bih ipak nazvala pravim čudom. U jednom danu, ja evo kucam po drugi put. Tome je u mnogome doprinijelo ovo nevrijeme koje me zadržalo u kući, ali i moja velika želja da pišem, pišem i pišem. Ja znam da uskoro neću imati ovoliko vremena, ali evo dok imam, rado ga ovdje trošim. Ovo neće biti moj dnevnik, neću svaki dan pisati bilo što novo da mi se desi u životu, ali ne znači da važne stvari iz mog života neću ovdje podijeliti. Samo polahko. Ovaj post mi služi kako bih opisala, zabilježila negdje, sjetila se nakon možda godinu-dvije kako sam se osjećala u ovom periodu, razdoblju mog života i koliko se iz godine u godinu mijenjam, sazrijevam, izgrađujem sebe kao ličnost, postajem karakterno čvršća, formiram vlastite stavove o ljudima i događajima oko mene, i tako dalje. Mislim da je osnovna misija svake žene dokazati da ipak kategorizacija muškaraca kao jačih polovina nije nužna niti mora biti istinita. U mom životu smjenjivali su se različiti periodi, tako i osobe, tako i raspoloženja, stanja, mišljenja.. ali, kako imam običaj reći mami svojoj: "Šta me sve snašlo, dobra sam ispala." . Vjerujem u Boga i zahvalna sam Mu na svakom stanju, zahvalna sam Mu na svemu što imam, vjerujem da pravda i zasluge postoje i na ovom svijetu, pa sam oko mnogih stvari prestala da se nerviram. I zaista, od srca osjećam i mislim da za sreću nije potrebno previše, niti za onaj unutrašnji mir, za miran san, za čistu dušu.. Negdje i nekad u ovom ludom vremenu se pogubimo, pa pomislimo drugačije, pa žudimo za nedostižnim, pa dopustimo da pohlepa nadvlada dobrotu, sumnjičavost povjerenje, nevjera vijernost, laž istinu .. Prosto, sve izgubi smisao. Ja to nisam dopustila, i dalje sam neko kome osmijeh osobe u prolazu uljepša dan,pogled u nebo, stisak ruke, zagrljaj, čokoladica, roditeljstka ljubav, ljubav mene i mog brata, ljubav mene i mog životnog saputnika, moji prijatelji, familija, njihovi uspjesi, njihova borba, moja borba . . . I tako dalje. Svašta bih još željela pisati, ali moram ostaviti za sljedeći post jer, ipak, večera se neće sama napraviti. U sljedećem postu ću pisati o jednoj osobi sa bloggera, koja će uvijek biti u mom srcu, mislima i molitvama. Do tada, pozdrav!

20.09.2017.

2.

Dvadeseti je septembar, ne mogu vjerovati kako vrijeme leti. Sjećam se kao da smo jučer proslavljali novu godinu i pravili listu planova za 2017. godinu. Osim toga, teško je povjerovati i da drugi dan zaredom ja pišem novi post ovdje. Možda me nakon ovog posta opet ne bude neko vrijeme, a možda opet samu sebe iznenadim već novim jutrom. Ja sam tačno gdje i jučer, pored svog prozora, na svom mjestu, čaj sam popila već davno jer me je nevrijeme probudilo, ali evo zobena kaša je napravljena, laptop upaljen, uživam posmatrajući novi jesenji dan. Znam da neću ovako uživati kada uskoro svakodnevno budem po kiši, snijegu i minusima bila vani, ali eto, zato ovo iskorištavam. Neko sam ko inače ima jako čvrst san, ali jutros je toliko jaka grmljavia bila, da sam se čak i ja probudila. Ustanem, kiša lije, pogledam kroz portale, ispred ulaznih vrata kao potok već, s mog prozora je ipak puno ljepši, makar čarobniji pogled. Nekako ističe samo ljepšu stranu ovog vremena i generalno moje drage jeseni. N prethodnom blogu, kojeg sam jučer obrisala, imala sam cca 400 favorita, mislim osoba koje mene prate, čitaju, možda sam se pogrešno izrazila. Ovdje imam nulu, ali s mnogo većom dozom sreće i dragosti neke otvaram blogger i novi post. Ne znam zašto. Čak mi je simpatična i ova pozadina koju imam, uglavnom lijepo mi je ponovo biti ovdje. Ne mogu se sjetiti koliko godina već pišem blog, ali sam sigurna da je prošlo više od sedam godina od mog prvog posta. Dva puta sam brisala blog, otvarala novi, evo ovo je treći put. I neću brisati više ništa, ovo neće biti klasičan ljubavni blog, niti išta slično što sam do sada pisala. Otvarat ću razne teme, pisati sve ono što u tom trenutku bude u mojoj glavi, sve što je meni bitno, bit će tu i priča iz mog privatnog života, ali polahko .. Prvo da ja pojedem kašicu, pa za novi post ću vidjeti, a do tada pozdrav!

19.09.2017.

1.

Jesen je. Najdraža moja jesen. Tradicija je da je slobodno vrijeme rezervisano za šolju toplog čaja, laptop, moje mjesto pored prozora i razmišljanje. Pomjerila sam zavjese da imam jasniji pogled, sve je kao i prošle jeseni, pa i one prije .. Sada već kapi kiše kucaju u moj prozor, a meni je osmijeh na licu, osjećam neki spokoj, kao da mi se duša umirila. Shvatila sam da se zapravo nikada nisam oprostila od pisanja, ali ono što je interesantno posebno jeste to da se uvijek ponovo vratim u jesen. Prije nego sam obrisala stari blog, slučajno vidjeh da je posljednji post objavljen prije tačno godinu dana. Ima nešto u toj jeseni i povezanosti sa bloggerom. Ovo je moj smiraj, moje "tajno" mjesto na koje pobjegnem od svega nekada i to se nikada neće promijeniti. Volim ovaj prozor, volim pogled s ovog prozora, volim razmišljati u ovom periodu godine. Ne znam žašto, ali uvijek sam bar deset puta više sretnija u jesen. Sada je 13:18, a davno sam počela pisati post i nikako da završim, drago mi, eto, svako slovo koje ovdje otkucam. Koliko je samo priča moj blogić "saslušao" , koliko mojih uspjeha i padova sa mnom podnijeo. Moj prijatelj vijerni. Valjda zbog toga imam osjećaj da ću uvijeeeek dotrčati ovdje i napisati najvažnije stvari iz svog života. Zahvaljujući ovom mjestu ovdje, postoje divna prijateljstva, postoje osobe koje su kilometrima daleko, razbacani smo po gradovima, državama, ali se zovemo prijateljima i sigurna sam da to zaista i mislimo. Zahvaljujući ovom mjestu ovdje, čitala sam divne ljubavne priče, sudbine, radovala se svakom novom postu i iščekivala ih, baš kao kada djetetu nešto obećate :D . Odlučila sam da više ne pišem jednom godišnje, nego mnogo češće, pa ću opet uskoro doći ovdje, pisati, pa po nekoliko puta čitati prije nego objavim, baš kao i svih prethodnih godina.


<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930